Nikad nisam volio ljude koji su umišljeni i koji misle da sve znaju. Oni što ne slušaju nikog osim vlastitog glasa i misle da se svijet vrti oko njihove pameti. S takvima je svaki razgovor beskoristan, jer čim počneš nešto reći, vidiš u očima da te već ne čuju. Ne da ne znaju – nego ne žele znati. Njima je bitno da su uvijek u pravu, bez obzira na to koliko glupo zvučali.
To su ljudi kojima ego vodi život. Takve prepoznaš po sitnicama. U društvu uvijek nameću temu, a ako ih neko slučajno prekine, nastavljaju govoriti kao da niko drugi ne postoji. Kad naprave grešku, nikad je neće priznati. Samo će promijeniti priču ili naći nekog drugog da krive.
Što sam stariji, sve manje imam strpljenja za takve. Naučio sam birati ljude oko sebe. Vrijednost čovjeka vidim u tome koliko može biti iskren, prema sebi i prema drugima. Onaj ko zna slušati, ko prizna kad ne zna nešto i ko ne koristi svaku priliku da se pokaže pametnijim nego što jeste – e, taj zaslužuje poštovanje.
A umišljeni? Njih pustim. Ne treba mi njihova buka u životu. Ponekad treba imati snage jednostavno ustati od stola, pružiti ruku i reći: “Hvala, dosta mi je.” I nastaviti dalje, bez tereta tuđeg ega.
?