“U moje vrijeme…” – rečenica koja nosi težinu sjećanja. Tako je ponekad počinjala priča naših starih, kad bi govorili o vremenu koje u njihovim očima nosi posebnu ljepotu. Pričali bi o danima kada je sve bilo jednostavnije, ljepše, sigurnije.
I moja mati bi u svojim razgovorima, povremeno pomenula istu frazu ukazujući na razlike između njene mladosti i vremena koje je već tada polako iščezavalo. Svijet u kojem je živjela transformisao se, ostavljajući za sobom trag nostalgije.
Danas sam uhvatio sebe kako sam u razgovoru sa mlađim osobama izgovorio istu rečenicu.
“U moje vrijeme…” – priča o dobu koje nestaje pred našim očima. Ali pitanje koje se nameće nije samo u tome da li različita vremena zaista nose fundamentalne promjene već – da li u toj frazi leži čežnja za prošlim danima ili tek puki pokušaj poređenja?
Pogledaj današnja vremena, sjeti se svojih, ne znam koje si godište, ali ja kad se sjetim mojih vremena mogu reći da se nenormalno puno promjenilo, većinom na gore.
Rođen sam u prošlom stoljeću, pa ti vidi 😊