Koliko vam je lijepo važno? Prokleto mnogo, kladio bih se. To je jedna od onih stvari o kojoj se ne priča previše. Jer, time otvarate mogućnost da vas opšta hipokrizija žigoše. A sve se vrti oko ljepote. I nisu samo u pitanju ona opšta mjesta. Prednost pri zapošljavanju, lakša komunikacija sa ljudima, lakše dolaženje do seksa, novca, uticaja. Zapravo, riječ je o tome da je lijepo osnov priznavanja identiteta. Kako tudjeg, tako i onog ličnog.
Milijarde su onih koji danas imaju problem sami sa sobom jer cijene da nisu dovoljno lijepi. To je činjenica. I uvijek su mi na živce išli oni koji su govorili da oni nisu od te sorte, da su oni samosvjesni, da im to nije na prvom mjestu, da nisu iskompleksirani. Smirite se, upravo ste takvi. Proveli ste sate i sate svog života pateći zbog toga što ne ispunjavate kriterije koji definišu lijepo. Istina, ti kriteriji nigdje nisu zapisani, definisani. Potpuno su proizvoljna stvar, pa je nekad lijep i onaj ko, naizgled, ne ispunjava nijedan kriterijum. Ali, pustite njega, to je pametan čovjek, a malo je takvih.
Međutim, sad se postavlja pitanje, kako stoji stvar sa onima ružnima. Znate, oni kod kojih se nikad ne desi da se pojavi BILO KO da, shodno svojoj subjektivnosti, pomisli iskreno, osjeti iskonski, da je taj lijep. Ne, nego upravo suprotno-kad vidite tu egzistenciju, svi pomislite “kakav gabor” Sljedstveno gore opisanom psihičkom mehanizmu, ovog podređujete svima ostalima.
Moja dilema je sljedeća: da li takve, opšteverifikovane kao ogavne, treba odmah ubiti? Ili sakriti negdje od pogleda svijeta, poput Kvazimoda? Znam, svjestan sam sad da će ljudi početi da se preseravaju o različitosti prirode, da smo svi mi jedinstveni, da smo dio šireg mozaika, i da upravo ta originalnost čini taj mozaik sjajnim i, napose, lijepim. No, međutim, dajte vi ovakvo objašnjenje tom ogavnom. Poslaće vas u tri lijepe momentalno, garantujem.
Fizički neizgledan čovjek ne mora uvijek biti i ružan.
Postoji nešto što uljepšava svakog, a to je ljepota duše koja isijava kroz oči, bez obzira koliko vanjština izgledala neugledna na prvi pogled. A tu je i šarm kojim može neko da zrači, bez obzira na crte lica.
Nasuprot tome, ružnoća duše, i te kako zna unakaziti i najljepše lice..
“Koliko vam je lijepo važno? Prokleto mnogo” – Svidja mi se kad neko ovako primjeti i klasificira nesto sto mi svi znamo ali kao da nismo svjesni. Ruzni su ograniceniji od ostalih. Ljudi nemaju protiv da postoje, ali ono ne tako blizu sebe. To su oni ruzni kad ne mogu da biraju ruznocu koju su dobili a ne birali. A ovi ovi koji imaju mogucnost na izbor pa budu ruzni ljudi bi ih rado eliminisali sa zemlje.
Provokativno u dijelu (pre)teških riječi za javni tekst, ali dobro postavljena analiza (u kontekstu koji je namjeren i svrhovit).
Možda ćemo svi u ili na svojoj koži osjetiti tu ružnoću. Možda.
Vjerujem da su svijesti u ljudima jednake i da su svakoj date iste šanse i izazovi.
Možda je samo do različitog rasporeda u vremenu i do (kvaliteta) našeg učenja.
Hajmo pitati njih. Ustvari već i imamo na hiljade primjera đe su se sami roknuli zbog tih kompleksa koje spominješ. Ja ih ne bi ni sklanjao, ni zatvarao, ni ubijao. Priznajem da kad sam u onim vremenima mirc komunikacije se dopisivao s jednom djevojkom iz Australije pa kad mi je poslala sliku nikad joj se više nisam javio. Odstranio sam je iz vlastitog zivotnog iskustva. Spominješ u prvom dijelu teksta smisao da je ljepota u oku posmatrača. Nema ni univerzalne ljepote ni ružnoće. Ali lišavati nekoga života zbog izgleda i imati dilemu oko toga mi je neprirodno mada vijekovima postoje eugeničarske (ne znam jel se ovako na našem kaže) ideje o stvaranju savršene rase.
Ništa nije savršeno. Svakoj majci njeno dijete je med medeni.
…a što ne bit običan, voljet male stvari, zašto svako mora biti glavni…(Ili lijep?)
Ljepota je prolazna.Ljepota duše i srca nije prolazna.Svako biće ružno ili lijepo ima pravo na život🤝
Pojam obožavanja lijepog i uspjeh samih lijepih ljudi je u našoj podsvijesti jer ljepota = zravlje, takvi će ljudi nastaviti praviti iste takve lijepe, uspješne, oku prijatne potomke… Sad, jesmo li se podigli iznad onog životinjskog pa da shvacamo da nije sve u ljepoti, podsvjesno nismo i dalje dajuci sve povlastice lijepim.ljudima, sto ne znaci da i netko ruzan nece isto tako bit korostan, mozda ga necemo simpatizirat i davat mu sve sto pozeli samo zato sto je lijep, i mozda cemo ga triput vrednovat i imat predrasude prema njemu, ali se svjedno ista ta osoba moze dokazat da je tipa dobra osoba, dobar u svom poslu, opet će ga netko voljeti, možda ne neka miss svijeta ili princ na bijelom konju, ali… nista ne sprječava takve ljude da danas imaju normalan život( osim ako ne govorimo o nekim ekstremnim poremećajima estetike koji bi plašili ljude.)
Možda im jeste malo teže u životu, ali ko ga je*e.
Nazi Njemačka je imala takav plan, vise se odnosilo na osobe s poremećajem u razvoju, ali vjerujem da su pored ostalog njih smatrali i ogavnim.
Ne znam zašto bi se ružne osobe ubijale? Ono, sta je poenta? Da ih ne gledamo jer nama smeta njihov izgled? Nije li to onda problem u nama?
@rikica – U pravu si, ružnoća duše može unakaziti i najljepše lice.
@nekontamteba – To je bila provokacija.
@vasionka – Shvatila si suštinu provokacije.
@crystalmeth – Nisam mislio doslovno nikoga lišiti života; to je bilo simbolično rečeno. Takođe, ne bih odbacio nikoga zbog izgleda.
@tajniagent – Slažem se s tobom.
@Seneorita – Upravo tako.
@Laura – Lijepi ljudi će uvijek imati određene povlastice.
@Caligo – Riječ je samo o provokaciji da preispitamo svoje stavove.
Pretpostavio sam da će moj tekst izazvati šok, ali temeljno pitanje ovdje nije samo o ljepoti ili ružnoći, već o tome kako društvo oblikuje naše identitete i vrijednosti kroz prizmu izgleda, čemu smo svi bar jednom bili svjedoci, ako ne vezano za nas onda za nekog iz naše okoline.
Kad sam pročitala tekst bila sam šokirana i htjela sam te upitati kakav si ti čovjek da pomisliš da ubijamo ljude koji su manje lijepi, pa čak i ružni, međutim povlačim se iz tog ispitivačkog ugla i razmišljam da je ovo samo pitanje da razmišljamo o etičnosti naših života, a ne o tebi.
Kad je jedna moja rodica, izrazito oštra na jeziku, bila u pre-teen godinama, uvijek se izgladnjivala da se ne udeblja. Jedne prilike nakon sedmica i sedmica te njene dijete, rekla je “ne želim da budem debela, jer debeli ljudi nemaju momka i djevojku”. Primjer je vidjela u komšiluku gdje je živio debeo čovjek u poznim godinama koji se nije oženio, a kasnije i u drugim primjerima i uvijek je govorila “eto vidiš”.
Čudno da mi je to palo na pamet sad, jer je veoma rano spoznala to čemu nas društvo uči – standardi koji favoriziraju jedne naspram drugih.
Ja sam te dvije skupine o kojima govoriš posmatrala iz dva ugla: kao profesor i kao žena. Kao prosvjetni radnik ukoliko bi imala (teško mi je to i reći) ružno dijete, iskazivala sam više ljubavi u ophođenju prema njima, nego prema ostaloj djeci i uvijek su ta djeca počela da sijaju i neka ljepota je izlazila iz njihovih očiju, postupaka i čak su bili bolji u postizanju rezultata i opštem ponašanju na nastavi. Dakle zaključak bi bio – ako pokažemo empatiju i ljubav, dobijamo najbolje od njih što ih uljepšava jer sijaju, zaista.
Kao žena, oh boy… ne volim prelijepe i prezgodne muškarce. Ne podnosim ih, zaobilazim ih i ukoliko se pogleda izbor mojih simpatija, nijedan se ne uklapa u standard ljepote postavljen za muškarce. Po meni je zgodan i lijep muškarac nevjeran muškarac. Dokazano mi je primjerom mog prvog momka. Ali i ostali primjeri su pokazali da bez obzira na ljepotu, varaju tako da moja teorija ne važi. Ali lijep momak je umišljen momak, ima dosta više pristupa varanju i ponekad je tanka linija između bezazlenog flerta i varanja riječima, emotivno pa i fizički. Znam da imam problem i da me je strah nevjere, ali kao što se naše mišljenje o ljepoti oblikovalo sa standardima koje postavlja društvo, tako je i ovo moje mišljenje formirano. Manje lijepi muškarci su više načitani i pametniji jer su morali daleko više da rade, zato što je lijepima često i nesvjesno popuštano u životu.
Isto tako, za sebe ne mislim da sam lijepa, mogla bih čak i nabrojati sve stvari na meni koje nisu lijepe. Imamo u ofisu prelijepu djevojku, prezgodnu, uklapa se u sve standarde, kad je vidim i ja pomislim wow. Svi muškarci misle da je zgodna i lijepa, ali je ne podnose. Nekad želim reći – ne podnosite je jer je ne možete poj. Ali sam onda dobila i odgovor – svi je mogu poj., jer se tako ponaša, dobila je još komentara, kojih me je stid. Jednom sam je i branila od šovinizma al onda sam dobila i odgovor – prestani braniti nekoga ko koristi svoj izgled da napreduje ne prežajući da moralno posrne da dođe do cilja. Zašto ti moraš raditi za unaprijeđenje i imaš stav da odguruješ ljude od sebe a ona ne? a ni ti nisi ružna, samo ne koristiš svoj izgled.
I dalje subjektivno mislim da nisam u standardu ljepote al eto…
Zaključak: ružne ne treba ubijati. Kao djeca sijaju ako se dobro postupa prema njima, pa samim time mogu da pokažu potencijal odrastanja u predobre ljude. Ružni ljudi su nam potrebni da prepoznamo koliko oni lijepi koriste ljepotu u svoju korist narušavajući moralne i etičke norme. Valjda dobro zaključujem 😀