Pokvareni ljudi, oni koji manipuliraju, lažu, ili iskorištavaju druge, mogu biti značajan izvor stresa. Oni stvaraju toksične odnose koji iscrpljuju našu energiju i narušavaju naše mentalno zdravlje. Takvi odnosi mogu uzrokovati konstantnu tjeskobu, nesigurnost i osjećaj bespomoćnosti.
Prepoznavanje pokvarenih ljudi može biti izazovno jer često skrivaju svoje prave namjere. Međutim, neki znakovi mogu pomoći: manipulacija, nedostatak empatije, konstantne laži, iskorištavanje drugih za vlastite ciljeve, i stvaranje konflikata. Ako primijetite ove karakteristike kod nekoga u svom životu, moguće je da ta osoba doprinosi vašem stresu.
Što prije to primijetite, to bolje, jer ne liječi se posljedica, nego uzrok bolesti,
a prvi korak bi bio odgovor na pitanje iz naslova.
Znaš kad je Spidermana napala ona crna masa, pa postao crni Spiderman, et tako je i sa tim negativnim ljudima, nikad se sranja riješit što ti pokušaju unijeti u život?treba vremena da se otresu.
Đavo će na kraju doći po svoje.
Najgore je od svega kad je takva osoba član obitelji. Teško je, ali što se mora, mora se.
Vjerujem da je teško.
Oduvijek je to bio ,to iz naslova, cilj dobra.Pokvarenost se nistila prihvatajuci metode pokvarenosti “djubreta-ra”ili pokvarenost se drustvenim zakonom suzbijala usljed strogosti soldata morala u borbi za opstanak ili…vojn ika koji unistavaju svoju istovjetnost zarad trona.Naravno…imam u vidu i sva nastojanja poznatih Poslanika/moralnih gromada i bas iz tog razloga govorim o posljedici njihovog cistog Izvora kad se daje covjeku kao element zivota.Kako god…tvoje u pitanju nece nikad covjeka ocistiti od zla i dobra koje proisticu jedno iz drugoga. Nece…dok je poznate ljudske civilizacije.Sa ovom spoznajom cu biti zadnjim zemaljskim hropcem.
To je vječna borba.
Pokvareni ljudi nikad i nisu bili “ispravni”. Karakter je nešto što se dobiva rođenjem, a suština karaktera takvih “ljudi” je pokvarenost. I baš kao što vuk dlaku mijenja, al ćud nikada, tako ni oni svoju pokvarenu suštinu.
Neka nas Allah sačuva takvih.
Rikice, za pokvarenost, kao i za razvoj ličmosti u dobru i ka dobru odgovoran je, sam za sebe, svaki odrastao čovjek koji nema mentalnih poremećaja/problema.
U suprotnom, da je to pitanje karaktera što je “gotov proizvod” već u trenutku rođenja odnosno da je riječ o nasljednoj kategoriji, mogli bismo komotno ukinuti pojmove odgovornosti i zasluga i globalno se vratiti kastinskom sistemu gdje, po pravu rođenja, imamo neke vrle, neke pogane i neke između.
Nije to pitanje naslijeđa nego prevashodno rada na sebi, uz uticaj porodičnog i šireg okruženja.
P.S. Vrlo dobar post. Naslov odlično sažima suštinu, ali i otvara dilemsko pitanje o kojem bi se moglo nadugo i naširoko – ko je sposoban da ultimativno objektivno identifikuje pokvarenost od koje treba dići ruke jer je vječna i nepromjenjiva?
@ vasionka
Imamo li u vidu da se formiranje lilčnosti čovjeka velikim dijelom završava još u ranom djetinjstvu, kako onda možemo očekivati RADIKALNIJE promjene u karakternim crtama koje su genetski dobivene? OK, čovjek može raditi na sebi nakon samorefleksije, ali to je izuzetno težak i izazovan posao u kojem samo rijetki uspijevaju. Ne kažem da se i ne mogu donekle promijeniti pojedine osobine,, ali u većini slučajeva suština karaktera ostaje ista.
Hvala vasionka
Po mom mišljenju nijedna osoba ili entitet nije sposoban da ultimativno objektivno identifikuje pokvarenost koja je vječna i nepromjenjiva, jer naša percepcija moralnosti zavisi od subjektivnih iskustava, kulturnih normi i moralnog relativizma, a ljudska priroda i društvene vrijednosti su suviše kompleksne i promjenljive da bi se svaka pokvarenost mogla univerzalno i apsolutno definisati.
Volio bih čuti i tvoj odgovor.
rikica
Verujem da su neki ljudi sposobni za promjenu i da mogu da se poboljšaju uz pravu motivaciju i podršku. Međutim, treba biti oprezan i prepoznati one koji to ne mogu pa nam svojim ponašanjem kontinuirano nanose štetu, i kloniti se takvih.
Evo Sanjine, dao si odličan i sažet odgovor i Rikici i meni.
Tačno, ne treba se iznurivati nastojeći uvijek dati šansu više, i to iz dva razloga prema mome mišljenju.
Prvi je taj što izrazito teški karakteri, kako bi to nazvala Rikica iako ovo nije samo pitanje karaktera, u svojoj doslovno razornoj moći mogu podobro pomjeriti iz ležišta i onoga koji uporno pruža ruku i pokazuje dobru volju.
Drugi razlog je nešto što rjeđe imamo na umu – svjestan napor na davanju podrške iskvarenim osobnostima rađa dublji odnos, jer i ove osobe osjećaju, ma koliko nama nekad izgledalo da su nepopravljivo bešćutne i neempatične. Čim se taj dublji odnos načne, automatski imamo odgovornost da taj rad sa podrškom istjeramo do kraja, jer nije ljudski ostavljati to tako napola. A, da li uopšte, na prvom mjestu, imamo dovoljno snage i objektivno raspoloživog vremena za tako kompleksan i iscrpljujući napor?
Zato, nije baš da je sebi potrebno reći da je najbolje da “iskvarene” osobnosti bacimo u smeće, ali se jeste potrebno distancirati iz prethodna dva obrazložena razloga.
Za razliku od Rikice, ja smatram da su najveći razlog za tu iskvarenost teški ožiljci ostavljeni na ličnostima takvih osobnosti, pa je iskvarenost, uključujući i bezobrazluk i bešćutnost, odbrambeni mehanizam. Stoga je najteže ovo na što je Ashibell ulazala – a šta ako je “iskvarena” osoba član porodice, jer svi mi potičemo iz nekih porodica.
Hvala na mišljenju vasionka.
Složio bih se s tobom oko ovog na šta je Ashibell ulazala.
@vasionka
Znaš šta mene zanima?
Kako ljudi koji pokazuju znake “pokvarenosti” reaguju na situacije kada naidju na iste ljude poput njih?
Pitam se, da li su oni imuni na njih?
Pa, hmm, moglo bi ovo biti filozofsko pitanje, jer se dotiče etike, pa i religijsko.
Zapravo, učinilo mi se sada podesnim da izbjegnem psihološki ugao gledanja na stvar.
Ako i sam đavo zna šta je dobro i zlo, odnosno ima pojam o sistemu vrijednosti, onda i dvije različite iskvarene osobnosti također imaju te neke sisteme “vrijednosti”. Uvijek tu postoje nijanse i razlike, a čim dihotomija postoji, postoji i mogućnost sukoba (fizikalno bi se to reklo trenja).
U sudaru različitih perspektiva teško da možemo govoriti o potpunoj imunosti. Hinjenje iste, posebno ako se to radi na vješt način, nije imunost. To je samo skrivanje simtoma.
U sudaru dvije iskvarenosti uvijek će jedna biti više nepravedna.
Sve u svemu, nisam zagovornik teze da se zlo, prosto, rađa; nastaje onako, kao samo sebi svrha.
Ublažila sam – ne da nisam zagovornik, nego se protivim tome. Riječ je o eugeničkom pogledu na stvar, a eugenika je izvor mnogih zala.
Nekako sam mišljenja da su ljudi većinski dobri, a da ih iskustva oblikuju u bolje ili gore. To su oni momenti gdje slobodna volja dolazi do izražaja i time odaberemo put dobrog ili lošeg finalnog počinka.
Nije zahvalno generalisati.
Sto se tice genetike treba poslusati iskustvo struke ovog covjeka na videu sta o tome zna a zna dosta .To dosta sam kao laik usvojio poodavno ili je bilo u meni a drugi potvrdili, slijedom dogadjanja barbarizma ,nazvan genocid po razumijevanju tog barbarizma ,u Bosni i Hercegovini.Moze se dokazati da se na odgoju djeteta moze ugraditi ovozemaljski razarajuci gen slican urodjenom genu a i taj gen prosiriti kao bolest zvana KUGA na srodnike ljudske zajednice.U mom prvom komentaru na vasu temu se moze pronaci ovo u mom drugom komentaru.
-Poslusajte i analizirajte ovo u istrazi o zlocinu i o genezi.
https://www.youtube.com/watch?v=upg3hKa29Gw