Ljubavno pismo

Kako sam romantičan po prirodi, jednom sam svojoj intimnoj prijateljici na suprotnom dijelu Evrope ponudio da joj napišem klasično pismo i da joj ga pošaljem.

Najprije je je bila iznenađena, jer ko to još danas piše pisma u vrijeme ovog ludačkog napretka tehnologije, ali kad je provrtila sve u glavi zaključila je da bi to bilo vrlo romantično, jer koja djevojka ne bi voljela da primi jedno takvo pismo, ako ništa drugo da upozna osjećaj kakav su imale njene vršnjakinje prije 30-40 godina. Sam sam se ponudio i nije više bilo nazad. Uzeo sam žuti A4 papir za štampač, jer sam jedini takav imao. Uzeo sam crni flomaster koji sam koristio za precizno označavanje drvenih ploča
i počeo da pišem.

Ispočetka mi je papir izgledao ogroman, pogotovo što sam počeo da pišem sitnim slovima. Nizao sam rečenicu za rečenicom, kad sam primijetio da mi se grče prsti kojima sam držao flomaster. Bol uopšte nije bila mala, tako da sam morao da pravim pauzu i da ih masiram. Nisam imao problem sa inspiracijom, ali mi je pisanje bilo fizički veoma naporno i priznajem da me je to zamaralo. Naravno na to se nisam
obazirao i pismo sam htio da završim.

Prva A4 strana je bila ispunjena, pa sam morao okrenuti drugu stranu. Primijetio sam da mi pisanje ide samo jer sam bio pun inspiracije. Primicao sam se polako kraju i druge strane i zaključio da bih tako mogao pisati u nedogled ukoliko se ne računa potrošeno vrijeme. A vrijeme je klizilo samo tako. Pri kraju druge strane sve sam pomalo zbrzao i završio sa izjavama vječne ljubavi. Pisanje pisma je bilo gotovo. Koverat da bih pismo u njega stavio nisam imao.

Sjetio sam se da sam kao student sam pravio koverte od lista papira koristeći neka ljepila. Nisam to radio zbog neke novčane uštede, već koverat napravljen od papira koji sam ja odabrao, je bio veoma lijep i naravno originalan. Osjećajući umor od pisanja nisam bio stimulisan da uzimam makaze i ljepilo u ruke, a plus što bi me poslije toga sljedovalo kupovina markice, lizanje njene poleđine, koja uopšte nije ukusna, da bih je zalijepio za kovertu i tako dalje. Svim tim nisam bio oduševljen.

U tom trenutku mi je pala jedna genijalna ideja. Pismo sam skenirao, jednu i drugu stranu, u Fotošopu dodao nekoliko cvjetića i faktor nagorjelog papira i kao fotografiju poslao svojoj dalekoj ljubavi. Ne treba ni da vam pričam da je svašta očekivala, ali ovakvu isporuku ovakvog pisma svakako nije.

Ja sam bio zadovoljan, ali i prilično ubijeđen da više u ovakve poduhvate neću ulaziti jer sam ipak shvatio da se ljubav može zadovoljiti i na lakše načine.