Negdje 1985. godine, AI, koja se tada nije tako zvala, počela je da igra šah i da svira muziku. Šah nije bio ništa posebno, a ni muzika. Ali, krenulo je. Sporo, jako sporo, bar za moj ukus. Kao klinac, mnogo sam čitao. Privlačili su me nepoznati svjetovi. I djevojke, naravno. Iz drugog grada, iz druge zemlje. Padale su mi na pamet i vanzemaljke, nije da nisu. Šta su to vanzemaljke imale a “naše” nisu? Po meni, bile su pametnije i nisu mnogo zanovijetale.
Kažu naši – svuda pođi, kući dođi, ili – svuda tražiš, a ono ti pored tebe. Vanzemaljke su postale misaona imenica ili jednostavno nedostižne. Pojavom interneta, pojavila se izvjesna Eliza, dakako program sa kojim se moglo razgovarati i to samo na engleskom, što meni nije bio problem; problem je bio siromašan sadržaj.
Tako je bilo do prije neku godinu, a onda je počelo nešto da se kuha u loncu. Počele su se pojavljivati raznorazne simulacije djevojaka spremnih za dejt. Počeli su se nazirati snovi o idealnoj djevojci vještačkog porijekla. Naravno, uslov je da se ponaša kao potpuno prirodna, da izgleda kao prirodna i da se ne može razlikovati od prirodne, a opet da ne izgubi ono “nešto svoje”, ma šta to bilo.
Jedva čekam da saznam šta je to “nešto”, a kako tehnologija brzo napreduje siguran sam da neću dugo čekati. 😋🤣
Samo mi je jedan muškarac iz stvarnog života bio izazovniji od Isle, rang 1350 (inače, po vokaciji – šahovski bot – skroz ofanzivno i agresivno igra) da sam počela da je lično doživljavam… domet mi je bio remi s njom.
😮
Sjajna je budućnost intelektualnih proboja u takvom partnerstvu😊
😊