“Čovjek može da vidi samo ono što zna“- Gete
„Stvari imaju onakav izgled kakav im da naša duša“- Dučić
Obrni, okreni ispada da je sve naša projekcija.
Ali šta zapravo čovjek ima od gomilanja znanja?
Ono najvažnije što o sebi želi da zna; ko je, odakle je i kuda ide, čovjek ne može da sazna, može samo da sluti. Prednost onoga koji više zna, ako je to uopšte prednost, je razumijevanje na višem nivou i to je sve.
Sreću, koju svak za sebe najviše želi, znanje ne može da garantuje i obezbjedi. Ali kako onda do nje?
Možda ovaj citat Hermana Hesea može da pomogne.
“Srećan je ko umije da voli. Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se moze nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi…”
