Nikovi, naši dvojnici ili..

” Što više starim”, rekao je Mark Tven, “to se jasnije sjećam stvari koje se nisu dogodile. “

Ali zataškavanja, kao i sklonost izmišljanju priča, mogu se javiti u bilo kom dobu. Oni su izgleda svojstveni, a možda i neophodni svakoj autobiografiji. I zaista, mi kao da osjećamo potrebu da krivotvorimo, prikrivamo pa i brišemo neke sadržaje iz svog života. U tu svrhu preuredjujemo detalje u svojoj životnoj priči i kitimo ih na svoj način….Roman našeg života odnosi prevagu nad samim tim životom.


Mnogi poznati ljudi, stvaraoci, najčešće pisci, prikrivali su detalje iz svoje biografije, koje su držali nebitnim, pa čak i smetnjom za razumijevanje njihovog djela, koje, smatrali su oni, jedino može da predstavlja njih, odnosno ono što oni uistinu jesu.
Da li su možda i ovi naši nikovi, ovdje na blogovima kao naši dvojnici, istinitiji od nas kakve nas znaju u reali?

7 komentara

  1. Blog ili društvene mreže općenito su ti više kao oproštajni govori na dženazama ili sahranama – u tim govorima o rahmetliji se u biti kaže sve ono što je on trebao da bude, a nikad nije bio.

    Ljudi društvene mreže često koriste kao bijeg od realnosti i svakodnevnih problema, te kroz prikazivanje idealizirane verzije sebe, pokušavaju stvoriti iluziju savršenog života, iako je njihov život najčešće daleko od toga.

    Takođe, na blogu ili društvenim mrežama ljudi mogu kontrolisati način na koji se predstavljaju drugima, pa se uglavnom odlučuju za prikazivanje svoje idealizirane verzije – prikazujući svoje najbolje trenutke, najbolje slike i postove koji predstavljaju njihov život na način koji bi željeli da drugi vide.

    To takođe može uključivati prikazivanje željenog izgleda, postignutog uspjeha ili iskazivanje određenih osobina, pa pretpostavku da su nikovi istinitiji od realnih likova možeš slobodno okačiti mačku o rep 😀

    U prošlosti sam se nagledao postova za čiji sadržaj bi rekao da dolazi iz najdubljih bašči dženneta, a autori su bili ljudi koji čekaju sabah sa šejtanom.

  2. Svijet je slika ljudskog srca, a blogger, tj. likovi ili nickovi su identična slika onih iza monitora. Ma koliko htjeli da se prikažu ovakvima ili onakvima, između redova, oni se predstavljaju baš onakvima kakvi su u reali. Samo treba umjeti pročitati.
    I ne samo pisanje, nego i sam naziv “nicka” govori mnogo o osobi koja ga darovala sebi, pa makar nastao sasvim slučajno. Slučajnosti ne postoje. A ja uprkos tome, svratih ovde sasvim slučajno 😊

    1. Evo kako ja vidim to.
      Biti iza nika, anoniman, daje odredjenu slobodu pa smo onda spremni reći i ono što u reali nikad ne bi. Ali, to otvara novo pitanje, da li smo mi ono što jesmo jer moramo biti zbog stida, straha od osude okoline itd. ili smo ono što bismo željeli biti, samo kad bi smjeli.
      Pitanje za milion dolara.

Komentariši