Nedjelja prijepodne, vrijeme prijatno za šetnju, povjetarac sa rijeke osvježava i nosi sobom miris lipa kojih ovdje ima sa obje strane rijeke. Dok bez žurbe idem obalom ka Ušću sustiže me par, žena i muž srednjih godina. On snažan i žustar očigledno frustriran, čas širi ruke kao da se pravda čas ih podiže kao da prijeti, neprekidno gestikulirajući glasno govori, gotovo viče;
„Ja skupljam kao vrabac po dvaest maraka ovdje, po pedeset ondje a on… Ma treba u sve te kockarnice baciti bombu i pobiti sve te idiote…“
Ona hoda pored njega, drži korak i šuti. Lice joj je bez izraza, sluša ga i ne čuje, ide za svojim mislima. A zna da je nemoćna, da ne može da uradi ništa jer je sve već pokušala, a ne bi ni da osudjuje sina…
Nastavili su tako stazom ne smanjujući tempo, on stalno mašući rukama, ne hajući za prolaznike obuzeti svojom mukom kojoj je teško naći lijeka…
Iz šetnje
